Politika kao poziv

Jučer sam imao priliku prisustvovati predstavljanju programa "Plan 21" Kukuriku-kaolicije koji je održan u osječkoj dvorani "Zrinjevac". Iznenađujuće veliki broj ljudi se odazvalo ovome skupu, uzevši u obzir činjenicu da je održan u srijedu u 17h. Ne baš idealno vrijeme za slavonskoga trudbenika, ali unatoč tome izuzetno velika posjeta i zainteresiranost za ono što čelnici spomenute koalicije imaju ponuditi Slavoncima i Baranjcima, kao uostalom i svim državljanima ove zemlje koja vapi za boljim sutra.

Uz glavnoga govornika i predvodnika koalicije predsjednika SDP-a Zorana Milanovića bio je tu i dr. Rajko Ostojić koji je glavni strateg zdravstvenog djela programa i vjerojatni budući ministar zdravstva kojeg često zamijene za Ranka Ostojića, drugog istaknutog SDP-ovog čelnika. Pa tako čitam komentare na pojedinim portalima gdje se „upućeni“ pojedinci ismijavaju i čude što je „Račanov ministar policije“ (misleći na Ranka Ostojića) glavni zagovornik pronatalitetne politike Kukuriku-koalicije. Uglavnom…

Dakle, zdravstvena politika koju koalicija zagovara teži ka većoj efikasnosti liječnika i medicinskog osoblja, te ka racionalnijem i učinkovitijem korištenju postojećih resursa. Naravno, ja nisam stručnjak za zdravstvo, ali ono što čujem ima mi smisla kao potencijalnom pacijentu, poželjno je i vjerujem ostvarivo. Sama činjenica izvedivosti skraćivanja liste čekanja za ovu ili onu operaciju, ovaj ili onaj liječnički pregled ili pretragu, bolju prevenciju i samim time smanjivanje smrtnosti hrvatskog pučanstva, nešto je što ulijeva nadu i što zaslužuje povjerenje. Dr. Ostojić kaže da je provedivo, dok smo od dr. Milinovića sve ove godine vidjeli da nije u stanju provesti, pa ako on ne može, vrijeme je da pokuša netko drugi. Gore zasigurno ne može biti… zlobno i neskromno rečeno, valjda čak ni ako bih ja bio ministar zdravstva…

Iznenadilo me je da su poruke koje su odaslane s ove tribine, skupa, dijaloga, predavanja ili kako god već nazvali ovaj izuzetno moderan način predstavljanja jednoga političkog programa, ili barem jednog njegovog djela, iznenađujuće pomirljive i konstruktivne. Predsjednik Milanović govorio je o „podvlačenju crte“ u stvari figurativno govoreći o življenju u sadašnjosti i budućnosti, a ne u stalnom vraćanju na prošlost, na „crvene“ i „crne“, komuniste i fašiste, Beograd i Peštu, i traženju izgovora i opravdanja za današnju lošu situaciju u nekom prošlom vremenu, čovjeku, okolnostima ili Vladi. Štoviše, predsjednik je Milanović obećao da buduća Vlada kojoj će, vjerujemo, on biti na čelu neće za svoje eventualne neuspjehe ili probleme odgovornost prebacivati na neku prošlu Vladu, već će sama preuzeti odgovornost za sve eventualne uspjehe ili neuspjehe. Politički gledajući to me pomalo iznenađuje, jer ako kola krenu nizbrdo, iako više ne znam koliko je onda veliko to hrvatsko brdo ako kola još i niže mogu ići, valjda smo onda na Himalaji, uvijek je zgodno optužiti prijašnju Vladu za sve ono što je loše u zemlji, politici, društvu ili gospodarstvu. Vidimo kako to HDZ radi, čak i danas, osam godina nakon posljednje i jedine Vlade u 20 godina postojanja ove države koja nije bila HDZ-ova. Malo-malo čujemo kako je Račanova Vlada kriva zbog ovog ili onog, kako je ovaj ili onaj ministar u tadašnjoj koalicijskoj vlasti toliko loše vodio to određeno ministarstvo i slično. Iskreno, ne mogu to više slušati jer sam umoran od toga da je za sve loše u ovoj zemlji kriv netko drugi, a za sve dobro da je zaslužna „državotvorna stranka Hrvatske demokratske zajednice“. Blago nama…

U svakom slučaju, Milanović niti u jednom trenutku nije bacio blato na HDZ ili aktualnu premijerku, na što su ga pojedinci iz publike svojim pitanjima u otvorenom dijalogu svesrdno poticali jer su ogorčeni uvjetima življenja u Slavoniji i Baranji, ali i u Hrvatskoj općenito. Štoviše, na neki je način pokušavao „opravdati“ HDZ-ovo upravljanje ovom zemljom, ne kao zlo ili namjerno stvaranje dugova, deficita i gospodarske krize, već jednostavno da je HDZ znao sigurno bi bolje vodio zemlju. Dakle, Milanović uopće ne ulazi u metafizičku analizu HDZ-a kao stranke zlih ljudi i zlih namjera, zločinačkoj organizaciji i slično, već naprotiv pomirljivim tonovima govori o toj stranci kao o stranci čiji su članovi u većini dobri i časni ljudi koji vole svoju zemlju i žele joj dobro. Naravno, ne možemo sve članove HDZ-a izjednačiti i svesti na nekakve zločince ili kriminalce samo zato što su članovi stranke za čije se vodstvo sve više pokazuje da je duboko korumpirano na svim razinama. No, svakako se postavlja pitanje zašto onda takvi neokaljani pojedinci koji su u većini (nadam se) i dalje podržavaju tu stranku time što ostaju njihovim članovima? Dalo bi se o tome raspravljati, a ako ga uopće ima, odgovor je složen.

Sve u svemu, Kukuriku-koalicija je Slavoncima i Baranjcima poslala jasnu i razumljivu poruku: znate što trenutno imate, a ovo je što mi nudimo. I kao što je jedan stari politički slogan govorio: „Bolji život svima, a ne samo njima!“.

Mislio sam da više neću morati govoriti o Ivi Sanaderu i da će me on prestati „nadahnjivati“ na pisanje tekstova, ali ono što se u posljednje vrijeme, posebice u posljednjih desetak dana, dogodilo i događa, od istraga, optužbi, skidanja imuniteta, bijega i uhićenja bivšeg hrvatskog i HDZ-ovog premijera, jednostavno ne može ostati prešućeno.
Naime, posljednjih se dana ja osobno, kao uostalom zasigurno i mnogi od vas, moram puno crvenjeti pred svojim prijateljima strancima kojima je vrlo zanimljiva i nevjerojatna činjenica da je donedavni premijer jedne zemlje (naše zemlje) u bijegu, da je uhićen i da ga se sumnjiči za „crne fondove“, malverzacije, manipulacije, zloporabe položaja i za što sve ne. Pokušavam ih uvjeriti da osobno nisam nikada glasao niti za njega, niti za HDZ, ali uzalud kad ga je većina birala dva puta, a njegovu stranku u više navrata na više razina i tako ih dovela na vlast. A većina bira i većinu u demokratskom procesu treba poštivati. Prema tome, Ivo Sanader je bio i moj premijer, a HDZ-ova Vlada i moja Vlada. Čudna je i okrutna ta demokracija, zar ne?

A kad je Washington Times netom nakon Sanaderove ostavke pisao o Hrvatskoj kao o „gangsterskoj državi“, o „korupciji kao Sanaderovoj ostavštini“, o „HDZ-ovim elitama koje su opljačkale hrvatsko društveno vlasništvo“ i sl. (Sanader i njegovi suučesnici moraju u zatvor; Croatia's leader resigns) našli smo se gotovo uvrijeđenima kako to nas Zapad vidi jer nas je, u krajnju ruku, opisao kao nekakvu latinoameričku zemlju tanke demokracije u kojoj vlada korupcija i narko-karteli ili kao nekakvu totalitarnu afričku ili istočnu zemlju koja sebe ne vidi realno, već onako kako im to vladajuće elite medijski prezentiraju (poput, primjerice, Sjeverne Koreje). Tješili smo se da se radi o nekakvome isfrustriranom američkom novinaru koji je sigurno plaćenik „antidržavnih elemenata“, „neprijatelja Lijepe naše“, „mrzitelja svega što je hrvatsko“ i sl. Kad ono, čovjek je u mnogo stvari bio u pravu. Ne čini li vam se tako gledajući iz ove perspektive i trenutnih spoznaja koje imamo?

Zanimljiva je jedna sitnica koju sam uočio, a na koju želim ukazati. Naime, kad otvorite neki od portala naših dnevnih listova u gornjoj traci imate TOP TEME ili AKTUALNO. Simptomatično je da tu već mjesecima često u različitim kombinacijama stoji HDZ-USKOK-IVO SANADER-UHIĆENJE-KORUPCIJA-JADRANKA KOSOR i slične varijacije. Da se čovjek zapita… Upravo zbog cjelokupne situacije u zemlji se i ja, kao i svi mi koji nismo birali gore spomenute, sada stidimo zbog takvih i kako god znamo pokušavamo se ograditi od njih i pokazati da nismo svi isti, ali opet uzalud. Šteta koju su Sanader i njegova stranka napravili (u) Hrvatskoj teško će se ikada popraviti. Što se materijalnih stvari tiče, netragom nestalih novaca nikada natrag, a što se povjerenja građana prema političarima tiče, možda ikad, a možda i nikad. Ne preostaje nam drugo nego da „institucije pravne države rade svoj posao“ (vjerojatno i vi poput mene jednostavno obožavate ovaj već pohabani izraz, ;)), a da sadašnja državna vlast što prije spakira kufere i ode u povijest; ako ne prije, onda za nešto manje od godinu dana. Ako uopće ostane što od Hrvatske nakon njih.

Vjerojatno ste i vi poput mene i svih onih koji ne podržavaju vladajuću stranku bili presretni kad ste čuli da ste možda neizravno godinama sufinancirali predizborne kampanje HDZ-a. Naravno, govorim o sredstvima koje ste vi bili obvezni uplaćivati u državne institucije i poduzeća, a koja su poslije čini se preusmjeravana u HDZ-ove „crne fondove“ iz kojih su plaćani predizborni spotovi, stranački šuškavci, odjela kandidata, zastavice, koncerti, predizborni skupovi, dekor, glasači i slično. To je jedan prekrasan osjećaj, zar ne? Osjećaj prevarenosti, iskorištenosti i nepravednosti.

Hrvatska i hrvatski narod je osramoćen u očima svijeta, a sve su nam to priuštili Hrvatska demokratska zajednica, njezini čelnici od kojih su već neki u zatvoru, neki pred zatvorom, a neki u pritvoru, i njezin Dragi Vođa kojem su se klanjali i klicali mu, glancali mu lik i djelo. Zbog njega i njemu sličnih morali smo svi postiđeno pognuti glavu. On i njegovi poslušnici navukli su ljagu na ime naše zemlje, na narod ove zemlje, na veliki broj poštenih članova HDZ-a (za koje čujem da se u zadnje vrijeme zbog događaja s kojima se ne slažu i koje ne podržavaju razumljivo masovno iščlanjuju iz stranke), dakle, na sve nas. Zajedno smo u istoj nevolji, dovedeni smo pred gospodarski ponor, društvo nam je bolesno, a moral i duh slomljen. No, još Hrvatska ni propala dok mi živimo! Proći će i „sanaderi“ i HDZ, ali će ostati hrvatski narod kojeg nisu slomili ni ratovi, kuge i nevolje, pa neće ni HDZ. Možda smo sada osramoćeni, ali ćemo im vrlo brzo svi zajedno pokazati da se hrvatskom narodu nitko ne može rugati i nekažnjeno ga pljačkati, a pogotovo ne njegovi vlastiti sinovi.

Nakon što mi je zadnja dva-tri bloga inspiracija uglavnom bio Ivo Sanader i HDZ-ova previranja i pokušaji manipuliranja javnim mnijenjem, ovaj puta se okrećem nečemu drugom (iako se HDZ-ov rat sa Sanaderom tek rasplamsava i unatoč tome što HDZ nakon svih drugih neuspjelih pokušaja sada pokušava uvjeriti javnost da SDP svojim nastojanjima izazivanja toliko od naroda željenih prijevremenih parlamentarnih izbora u stvari želi ili pokušava iz nekoga samo njima znanog razloga spriječiti ulazak Hrvatske u Europsku uniju). Danas se bavim po meni vrlo značajnim događaju protekloga tjedna, posjetom Predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića Vukovaru.

Boris Tadić rekao je Hrvatskoj „Izvinite“. Gotovo dvadeset godina nakon što su u Vukovaru započela strašna i bezumna razaranja grada, nakon što su mnogi ostali bez svoga doma, bez svojih članova obitelji, a mnogi nažalost bez života, demokratski izabran predstavnik srpskoga naroda izrazio je svoju ispriku i žaljenje zbog onoga što je njegov, srpski, narod učinio hrvatskome narodu u Vukovaru. Težina i važnost ove isprike veća je i zbog mjesta na kojem je izrečena, na Ovčari, na poprištu jednoga od najvećeg zločina nad jednim narodom na našem području u posljednjih dvadeset, a možda i više godina.

Mislim da je ovim hrabrim potezom Boris Tadić zadobio veliko poštovanje od strane šire zajednice (ostaje otvoreno pitanje kako će se ovaj potez politički odraziti na Tadića u njegovoj zemlji), mnogih europskih i svjetskih zemalja, koja je ovaj Tadićev čin već pozdravila, dok će njegove riječi izgovorene u Vukovaru zasigurno biti zapamćene kao povijesne: „Ovdje sam da se poklonim žrtvama i namjera mi je odati počast. Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječ isprike, da iskažem žaljenje i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu u povijesti“.

Iskreno se nadam da će ovaj događaj uistinu biti okretanje nove stranice u povijesti. Iako rat između Hrvatske i Srbije nije tako davna prošlost, iako su rane onih koji su prošli kroz taj rat, a posebice onih koji su izgubili nekoga u tome ratu, još uvijek itekako svježe, nadam se da ćemo ipak skupiti toliko snage i da nećemo generalizirati i govoriti da je svaki Srbin loš Srbin, da je svaki Srbin odgovoran za ono što se dogodilo Vukovaru ili Hrvatskoj, jer to jednostavno nije istina. Kao što svaki Srbin nije loš Srbin, tako niti svaki Hrvat nije loš Hrvat ili pak dobar Hrvat. Naravno da ne očekujem da će oni koji su bili najviše i osobno pogođeni ratom biti tako lako spremni na „zagrljaj“ sa Srbima, ali se nadam da će barem biti spremni „pružiti ruku“ ili „pozdraviti na ulici“. Proces oproštenja i pomirenja je težak; potrebna je velika snaga volje, pa i nadnaravna snaga i spremnost srca, ali vjerujem da je moguć. Pogotovo zato jer su Hrvati kršćani, a oproštenje, opraštanje i pomirenje su kršćanski principi. I kao što je i sam Tadić rekao: „Potrebno je uputiti ispriku, prihvatiti je, a zatim slijedi oprost i pomirenje“.

S druge stane također čestitam i Predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću koji je unatoč protivljenjima jednog dijela javnosti (uglavnom pojedinih političkih stranaka, organizacija i udruga) ipak ustrajao u svome naumu i ugostio srbijanskoga Predsjednika upravo u Vukovaru. Također, gesta koja je za pozdraviti jest Josipovićeva isprika u Paulin Dvoru, gdje je hrvatski narod počinio zločin nad srpskim i mađarskim narodom, i tako nastojao uspostaviti, kako je Tadić rekao, „etičku ravnotežu“ između dva tužna poprišta i u odnosima dvaju naroda. Josipović se poklonio žrtvama izrazivši svoju ispriku i žaljenje riječima: „Zločin zaslužuje osudu, žrtve naš pijetet, a oni koji su ostali iza žrtava zaslužuju našu ispriku“.

Politički gledajući, smatram da je ovaj susret Predsjednika Srbije i Predsjednika Hrvatske, i sve ono što je on donio, mogući početak uspostavljanja (još i boljih) odnosa i suradnje između dvije zemlje, posebice u pitanjima prepoznavanja i priznavanja ratnih zločina i zločinaca na obje strane i predavanje istih u ruke pravde. Nadam se da će u tome obje strane biti spremne surađivati i uložiti napore, bez obzira tko bi mogao biti optuživan i terećen za zločin i da nitko neće biti izuzet pred zakonom, srpskim ili hrvatskim, te da ćemo i tako pokazati međusobno poštovanje prema žrtvama s jedne i druge strane. Ljudski pak gledajući, nadam se da će ovaj susret biti pružanje ruke pomirenja i početak izgradnje mosta oproštenja između dvaju naroda. Tadiću i Josipoviću, bravo!

I tako, došao je i taj dugo čekani dan od kojeg smo svi sa zebnjom strepili. HDZ-ove noćne more postale su stvarnost. Ivo Sanader vratio se u Sabor! Zamislite… Pitam se hoće li trava i dalje ostati zelena, hoće li nebo i dalje biti plavo i hoće li sutra uopće izaći sunce. Hoću li noćas moći zaspati ili ću cijelu noć razmišljati o Ivi Sanaderu, čovjeku koji je otišao da bi se vratio.

Bilo je tragikomično jučer gledati sjednicu Sabora i Sanaderovo traženje svoga mjesta po sabornici. Prvo je sjeo na jedno mjesto, pa su ga premjestili na drugo, gdje je već sjedio netko, pa je onda otišao sjesti na treće mjesto, ali su ga i od tamo maknuli na četvrto. Vjerojatno bi ga njegovi HDZ-ovci najbolje smjestili u predvorje Sabora samo da ga ne moraju gledati, a pogotovo ne slušati. No, bilo je zanimljivo gledati kako su ga njegovi dojučerašnji kolege promatrali. Neki nisu bili sigurni bi li im se gadio ili bi mu se divili. Neki su strašljivo pružili ruku u nadi da nitko ne gleda, neki su mu htjeli pružiti ruku i napokon dotaknuti svoju partijsku legendu, ali su se bojali što će reći drugi, neki su nadureno gledali u stranu, a neki su se bojali uopće podići pogled. Kakav show, koji još nije pravo ni počeo. Ako ova Vlada nekim čudom preživi još godinu dana bit će zanimljivo gledati obračune Sanadera sa svojim dojučerašnjim poslušnicima. Ako ih uopće bude… vidjet ćemo. Iako će Sanader zasigurno pokušati iskoristiti preostalo vrijeme mandata najbolje što može, pokušati povratiti nešto izgubljenog ugleda, pokazati da još ima utjecaja u hrvatskoj politici i, tko zna, možda pokušati ponuditi nekakvu „treću opciju“ na slijedećim izborima.

Kako god bilo, Ivo Sanader je trenutno persona non grata; nikome poželjna osoba. Nepoželjan u Saboru, nepoželjan u politici, nepoželjan u društvu, nepoželjan u Hrvatskoj… ne bez razloga, vlastitom krivicom. Pa, ipak, ne čini se baš da to njemu previše smeta. Hrabro i ponosito kroči, veselo dobacuje novinarima, smješka se kolegama saborskim zastupnicima, namiguje u kameru… I ne samo to, već i iz njegove zadnje izjave čini se kao da je odlučio vratiti se u politiku da bi spasio Hrvatsku od daljnje propasti (!?). „Kao što znate, odlučio sam se bio potpuno povući iz hrvatske politike, međutim, nevjerojatan razvoj događaja nakon mog odlaska iz politike praktički me natjerao da aktiviram svoj saborski mandat. Nadam se da ću zajedno s kolegama u Hrvatskom saboru doći do razloga onih koji su doveli do ovako nevjerojatnog i nedemokratskog razvoja događaja koji je apsolutno neprimjeren europskim demokratskim standardima, ali mislim i dalje od Europe, dakle u svijetu“. MOLIM?!

Hajdemo malo analizirati što je on to u stvari rekao i mislio. Dakle, odlučio se povući iz hrvatske politike; dobro, to nam je jasno, istina, nije nam nikada rekao zašto je to učinio, a ne govori nam ni sada. Dalje, „nevjerojatan razvoj događaja“ ga je „praktički NATJERAO“ da se vrati. Kakav to nevjerojatan razvoj događaja? Val afera njegovog HDZ-a? Nedoraslost Vlade koju je on birao? Gospodarska propast Hrvatske utemeljena na njegovim političkim i gospodarskim programima, od POKRENIMO HRVATSKU! do IDEMO DALJE? Privođenja njegovih bliskih suradnika? Što to? O čemu on to točno govori? On je bio praktički natjeran da se vrati. Natjeran od čega ili koga? Od vode do grla? Od stezanja obruča? Od situacije u zemlji? Ako je od situacije u zemlji onda to znači da se on vraća da bi riješio ili pomogao riješiti nastalu situaciju (baš plemenito od njega, prodati nam lijek za bolest iz njegovog laboratorija). Ako je voda do grla zbog istraga koje se vode i sve češćeg upiranja prstom upravo u njega, onda će to biti kratkog (imunitetnog) vijeka, a i nije baš neki plemeniti i hvale vrijedan motiv. Nadalje, on se „nada da će s kolegama u Saboru doći do razloga“. Dragi moj Ivo, s kojim to kolegama? I do kakvih to razloga? Pa jeste vi spavali zimski san i ne znate što se događa u ovoj zemlji? Naravno da zna, i to jako dobro. A o kojim se to razlozima radi valjda samo on zna. Razlozi koji su doveli do „nevjerojatnog i nedemokratskog razvoja događaja“. Nevjerojatan i nedemokratski razvoj događaja? Jedino što je u svemu nevjerojatno jest „nevjerojatna“ Vlada koju je upravo on ostavio za sobom, zajedno s premijerkom, naravno. Čemu se točno Sanader čudi, nije poznato. Što se nedemokratskog tiče, jedino što mi pada na pamet što je možda mislio pod nedemokratskim jest način na koji je Jadranka Kosor izabrana za njegovu nasljednicu u Vladi i u stranci, a na što je točno mislio, ne bih znao reći. Dakle, svi ti događaji „apsolutno su neprimjereni europskim demokratskim standardima“. Kad bi znali točno što su to ti „događaji“ možda bismo ih mogli usporediti s „europskim demokratskim standardima“ o kojima Sanader tako puno zna. Vjerojatno su ga Austrijanci poučili. No, ne samo da su neprimjereni za Europu, već i dalje, „u svijetu“. Isto kao i za europske standarde, ali ih je vjerojatno ovaj puta izučavao dok je bio u Americi na odmoru, radnom odmoru, izletu, ili čemu već. Uglavnom, sažeto rečeno: „Vratio sam se u politiku da spasim ono što su razmetni sinovi 'razbucali', dakle, moju stečevinu, i spasim od toga ono što se još spasiti da“. Ukratko, narode, evo ti spasitelja! Toliko smo nagađali koja će to osoba spasiti Hrvatsku; Kosor, Milanović, Josipović, Rohatinski, Benedikt XVI, čarobnjak Merlin, a nitko se nije sjetio Sanadera. I eto čovjeka, možemo odahnuti.

No, dok se HDZ već tjednima bavi samim sobom, svojim problematičnim i brbljavim članovima, svjedočenjem Ive Sanadera pred Povjerenstvom o privatizaciji Ine, mjestom gdje će Sanader sjediti u Saboru, vanjskim i unutarnjim neprijateljima stranke, u Hrvatskoj se ništa ne mijenja na bolje, gospodarstvo sve više i više tone, apatija je sve veća i veća, nada je sve manja i manja i svakim danom živimo sve gore i gore. I kao što je netko rekao, kad HDZ kihne strese se cijela Hrvatska. A obzirom da je HDZ već duže vrijeme kužan, Hrvatska je sve bolesnija i bolesnija. Krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj. Nisam bio zagovornik prijevremenih izbora, ali ovo što se događa s našom konfuznom Vladom i unutar sebe podijeljenim HDZ-om, vodi sve bliže i bliže potpunoj propasti. Bojim se što će tek biti za godinu dana od danas ako ova Vlada i dalje ostane na čelu države. Agoniji treba stati na kraj, izabrati novu vlast sa svježim legitimitetom i početi se polako zajedno dizati iz blata. A što se našeg „spasitelja“ tiče, bolje da nas ne spašava, jer jednom je to već učinio 2003. godine i doveo nas do situacije u kojoj se sada nalazimo. Neka, hvala…

Ovih su dana HDZ-ovi čelnici zavrtjeli još jedan spin u nizu. „Spontano“ koordinirani i inspirirani čelnici užeg vodstva HDZ-a, kao i predsjednici županijskih ogranaka ovaj su puta briljantno zaključili kako je povratak Sanadera u saborske klupe u stvari zajednički dogovor i zavjera Sanadera i SDP-a koji pokušavaju iskoristiti trenutak i destabilizirati demokratski izabranu vlast, s još demokratskije izabranom Vladom, na čijem je čelu najdemokratskije „izabrana“ premijerka.

Rijetko čujem stvari za koje mogu reći „veće gluposti u životu nisam čuo“, ali ovo je jedna od izjava za koju definitivno to mogu reći. HDZ u silnoj i grčevitoj borbi za preživljavanje na vlasti više ne zna što bi od nemoći i jada izmišljao samo da bi diskreditirao svoje političke oponente. Sreća u svemu tome jest da HDZ-u rijetko itko više išta vjeruje, jer su se u mnogo navrata pokazali lažljivima, tako da će i ovakvu nebulozu slabo tko progutati.

Eh, dok im je Dr. Spin bio na čelu svašta se znalo izmanipulirati i okrenuti u svoju korist (od optuživanja da SDP ima nešto protiv vjeronauka i da želi uvesti nove poreze do već starih i izlizanih da su u SDP-u sve sami bivši komunisti i jugonostalgičari), a sad to ili više ne pali ili jednostavno nisu toliko vješti kao Don Ivo. A uz to, Ivo je sada na drugoj (mračnoj) strani. Dojučerašnji Dragi Vođa kojem su se klanjali, pljeskali i klicali postao je Neprijatelj br. 1, Izdajnik, Juda i Kukavica. No, zanimljivo je kako unatoč tome još uvijek drhte, zastajkuju i zamuckuju pred njime. Iako više nije član njihove partije. Da stvar bude zanimljivija, čovjek je samo odlučio aktivirati svoj saborski mandat neovisnog zastupnika i cijeli HDZ se protresao. Još ništa nije niti napravio, a već se mobilizirala cijela Zajednica koja je odlučno stala uz svoju predsjednicu uvjeravajući cijelu zemlju kako im nije ništa i kako su oni njoj odani i kako je HDZ vječan. Bravo! Blago njima, samo neka oni nas tako uvjeravaju, ali se iskreno nadam da ipak barem zadnja izjava nije istinita. Inače, jao nama dovijeka…

I tako, da se vratimo na temu, Ivo Sanader sa SDP-om ruši vlast. Kažu HDZ-ovi čelnici kako su se lijepo združili Ivo i SDP da izazovu prijevremene izbore, kako se vidi obostrana simpatija, kako se to lijepo vidjelo i iz Sanaderovog svjedočenja pred Povjerenstvom o privatizaciji Ine jer je on tobože „abolirao Račanovu Vladu od odgovornosti za prodaju Ine mađarskom MOL-u“, kako je on u stvari došao „obaviti SDP-ov prljavi posao da bi zaustavio (velebne i opjevane) procese oko riječkih tržnica i Daimlera“, i tako dalje i tako dalje. Glupost za glupošću, nebuloza za nebulozom, tlapnja za tlapnjom. A sve to samo da bi u slučaju da sutra padne Vlada mogli reći kako je SDP uz pomoć Ive Sanadera destabilizirao zemlju i time usporio ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. No, u krajnjem slučaju da se pad Vlade i dogodi u takvome scenariju (iako smatram da činjenična i dokazana nesposobnost Vlade nema nikakve veze ni sa Sanaderom ni sa SDP-om jer će Vlada u biti srušiti samu sebe) još će hrvatski narod na kraju reći Sanaderu „Hvala“. Kamo sreće da se nepovjerenje Vladi moglo izglasati puno ranije, da su za to koalicijski partneri „držači ljestava“ (HSS, HSLS i ostali) imali snage i mudrosti i priključili se SDP-ovim nastojanjima za spašavanjem zemlje.

Kako god, bit će zanimljivo promatrati što će se događati slijedećih dana u HDZ-u, Vladi i Saboru kad/ako se tamo vrati Sanader. Možda se dogodi išta, a možda i ništa. Baš me zanima gdje su ti silni „Ivini spavači“, hoće li se probuditi i zagorčati život saborskoj većini ili od svega toga neće biti ništa. Hoće li Ivo detronizirati svoju nasljednicu ili će naša Kraljica preživjeti još jedan potres (ako ga bude, naravno).

Sve u svemu, HDZ-ovci će i dalje „piliti“ svoje, optuživati vanjske i unutarnje neprijatelje, boriti se sa svojim vjetrenjačama, izmišljati, muljati i lagati i uvjeravati nas kako se Hrvatska gospodarski oporavlja, kako ćemo 2012. godine ući u EU, kako je svako novo „povoljno“ zaduživanje u inozemstvu uspjeh za nas, kako SDP mrzi vjeronauk i Crkvu, kako su SDP-ovci „crveni vragovi“, a Ivo Sanader je u stvari oduvijek veliki SDP-ov simpatizer. Da, i onda je svizac zamotao čokoladu u omot… ;)

Vjerojatno će se slijedećih dana potrošiti mnogo tinte dok se bude pisalo o svjedočenju Ive Sanadara pred Povjerenstvom o privatizaciji Ine, a sve više i više se piše i o njegovoj ulozi u „slavnoj“ Fimi-Mediji. No, pravo je pitanje što će od svega toga dobroga izaći. Dobroga za nas, hrvatski narod, naravno. Hoće li, općenito gledajući, napokon netko politički visokopozicioniran uistinu biti pravomoćno osuđen za gospodarski kriminal ili oštećivanje državnog proračuna? I ako bude, što će biti sa silnim novcima koji su bespovratno „izgubljeni“?

Samo da naglasim da Sanader nije u središtu današnjega bloga, već me je njegovo svjedočenje samo potaknulo na razmišljanje o korupciji i poslovnoj etici u našoj zemlji, jer mi se čini da kod nas sve više i više postaje popularno ulaziti u svjesno neplaćanje obveza prema državi, prema radnicima ili prema dobavljačima. Sve češće i češće čujem kako ljudi govore: „Pa, i ja bih sjedio u zatvoru 5 godina za 5 mil. koji će me čekati kad izađem van“. Do kada tako? Očigledno nas je takvo razmišljanje i dovelo tu gdje jesmo.

Što se samog Sanadera tiče i njegovog svjedočenja pred Povjerenstvom u biti nam nije rekao ništa što već nismo znali, a iz njegovog svjedočenja ne očekujem ni neke posebno inkriminirajuće dokaze, ne očekujem neka spektakularna uhićenja, raskole u Vladi, HDZ-u ili slično. Ne očekujem, što ne mora značiti da do nečega takvoga na koncu i ne dođe, ali osobno bih bio prilično iznenađen. U svakom slučaju, ono što ostaje, što boli „maloga čovjeka“ jest da se u pravilu digne puno prašine, puno se priča i piše o borbi protiv korupcije, ali da sve u svemu u konačnici od toga ništa značajno ne bude ili ode u zaborav.

Kako je moguće da je u većinski kršćanskoj zemlji korupcija, mito, podmićivanje ili kako god to nazvali, uzela toliko maha da je postala normalnom svakodnevicom? Policajac me zaustavi za prebrzu vožnju, dam novce da mi ne napiše kaznu; liječnik nije motiviran obavljati svoj posao, dam mu novce da ga obavlja; činovnik nije motiviran obavljati svoj posao, dam mu novce da ga obavlja; ne mogu dobiti građevinsku dozvolu, dam novce i dobijem je; ne mogu položit ispit na fakultetu, ili mi se ne da učiti, dam novce i položim ga… koliko je samo takvih primjera u mnogim djelatnostima. Naravno, većina spomenutih djelatnika časno obavlja svoju službu i svoj posao, ali nažalost ima mnogo nečasnih među nama. Obzirom da ih sami ne prokazujemo svi smo svedeni na istu razinu i snosimo kolektivnu odgovornost, krivnju, pa i sramotu.

Ako na najnižim društvenim razinama možemo jasno primijetiti učinke korumpiranosti, postavlja se pitanje kolika je tek korumpiranost na višim razinama? Rekao bih čak da su niže razine vjerojatno preslika viših; „Ako mogu oni ukrasti milijune, mogu onda i ja koju stoticu ili tisućicu“. Često čujem i ono: „Naravno da je uzeo kad je imao priliku. Pa, i ja bih! Jel' ti ne bi?!“ Mislim da je kod nas došlo do potpuno izokrenutih vrijednosti, do gubljenja osjećaja odgovornosti prema bližnjemu i društvu općenito, do izgubljenog poštenja. Gdje su samo ona vremena kad se sve moglo dogovoriti „na riječ“ i kad se te riječi uistinu držalo jer je ona bila jamstvom našeg poštenja i našeg čistog obraza? Danas toga više nema, i vjerojatno je i nerealno da bude u okvirima nekih starih vremena, ali nema više niti pridržavanja obveza danih na papiru. Koliko ćemo još dugo tako moći, ja stvarno ne znam, ali znam da će nas takvo razmišljanje prije ili kasnije dovesti do potpune dekadencije.

S druge pak strane, čisto me hipotetski zanima, kako bi se na hrvatsko društvo uopće odrazilo, nekakvo osuđivanje bivšeg Premijera Republike Hrvatske za, primjerice, oštećivanje državnog proračuna, malverzacije ili zlouporabu ovlasti? Bi li time Hrvatska više dobila ili izgubila? Vjerojatno bi kratkoročno u potpunosti izgubila i to malo međunarodnog ugleda što nam je ostalo (ako je ostalo), dok bi dugoročno pokazala da je uistinu pravna država u kojoj nema zaštićenih i izuzetih od slova zakona. Stoga, ipak ne bismo baš previše izgubili, ali bi ostalo vječito pitanje kako smo uopće mogli dopustiti da se to dogodi, kako smo mogli demokratski izabrati takvoga vođu (iako kad malo priupitate ljude uglavnom nitko nije glasao za HDZ, pogotovo ne za Sanadera, a HDZ je nekim čudom već 16 godina na vlasti)?

U svakom slučaju, hrvatski narod je već sada, upravo zbog spomenutog HDZ-a, previše ogorčen na hrvatske političare i politiku da je pitanje kada ćemo ponovno zadobiti povjerenje. Zasigurno onda kada oni koji trebaju završiti iza rešetaka tamo i ostanu, a kada oni koji vladaju svojim primjerom pokažu da nema zaštićenih, pa čak ni kolega političara, članova obitelji, bližih i daljih rođaka i sl. To je jedini put oporavka hrvatske politike. Sve dok se to ne počne događati, hrvatski narod neće vjerovati svojim političkim vođama.

Iz te perspektive gledajući, vjerujem da je pred slijedećom Vladom SDP-a i koalicijskih partnera veliki test upravo na području borbe protiv korupcije, dosljednom provođenju zakona i pružanju vlastitog primjera u tome. Mislim da se jedino tako može obnoviti povjerenje naroda u hrvatsku politiku i političare. Ova Vlada, a i sam HDZ, zasigurno je izgubio tu mogućnost, dok je na SDP-u prilika pokazati se istinskom alternativom, prilika za obnavljanjem društva i samim time i prilika za pokretanjem Hrvatske. Prilika je to koju SDP nikako ne smije propustiti; prvenstveno za dobrobit naše zemlje, a zatim i za svoje vlastito političko dobro.

Prateći medije posljednjih nekoliko mjeseci, a posebice zadnjih tjedana, primjećujem kako se HDZ-ovi čelnici iz petnih žila trude izjednačiti svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP). No, zašto bi netko uopće pokušavao svoju stranku izjednačavati s nekom drugom? Nije li to neobično? Naravno da jest, ali kad se druga stranka postavlja kao jasna alternativa vlastitoj nesposobnosti i nedozrelosti jedino što mi preostaje jest tu alternativu pokušati nekako anulirati. Obratite malo pažnju na ono što govore HDZ-ovi čelnici, saborski zastupnici pa čak i poneki članovi i vidjet ćete kako se često negdje između redova provlači „oni su isti kao i mi“ ili „gledajte, svi su vam političari u stvari isti tako da glasovanjem za nekoga drugoga nećete ništa dobiti“.

E, pa gospodo, nismo svi isti. U to možete uvjeravati sami sebe, ali ne možete uvjeravati hrvatsku javnost. Zašto nismo isti? Pa, iz mnogo razloga. Recimo kao prvi razlog, SDP nije opustošio Hrvatsku i doveo je na rub bankrota. SDP nema 1001 aferu, sudskih procesa, pritvora i zatvora iza sebe, a u slučaju HDZ-a i pred sobom. Nadalje, SDP-ov premijer nije pobjegao sa svojeg premijerskog mjesta bez ikakvog objašnjenja, ostavivši zemlju u nasljedstvo svojoj pomoćnici. Dalje, SDP-ov potpredsjednik Vlade nije osumnjičen za oštećivanje poduzeća za višestruke milijunske iznose. Dalje, svakom SDP-ovom sadašnjem i bivšem ministru se ne pripisuje po barem jedna ili više afera. Dalje, SDP-ova Vlada nije besmisleno donosila i mijenjala zakone gotovo iz mjeseca u mjesec. Dalje, SDP nije pokušao iz nepoznatih razloga izgraditi most od Splita do Brača, jer bi to navodno bilo u interesu hrvatskih građana. Dalje, nije SDP-ova Vlada ona koja nije uspjela utvrditi jasne uzroke, odgovornost i krivnju za nekoliko tragičnih nesreća u Hrvatskoj (Kornati, pad helikoptera u Vukovaru, željeznička nesreća u Rudinama,..). Dalje, nije SDP-ova Vlada ona koja je uvela „harač“ i tako dodatno osiromašila hrvatske građane. Dalje, predsjednik SDP-a nije imenovan, niti izabran lažiranjem, namještanjem i krađom glasova protukandidata, već izabran demokratskom procedurom. Dalje, u SDP-ovu se središnjicu nisu nosile kutije i kutije spornoga novca iz još spornijih poslova pojedinih državnih poduzeća. I tako dalje… i dalje… i dalje… Trebam li vam još nešto više od toga da biste uočili razliku? Tko uopće može više čiste savjesti dati svoje povjerenje jednoj takvoj organizaciji?

HDZ je jednostavno nemoguće usporediti sa SDP-om, jer je SDP, kao i svi hrvatski građani, uključujući i veliki dio članova HDZ-a, nemoćna žrtva nesposobne i očigledno korumpirane vlasti. Nažalost, svi moramo živjeti pod HDZ-ovim „suncem“, po svima nama mora padati HDZ-ova „kiša“ i svi mi moramo udisati HDZ-ov „zrak“. Hipotetski govoreći, kad bi HDZ dobio još jedan mandat (a neće, jer je hrvatskim građanima dosta ponižavanja i gaženja), bojim se da bih morao zamoliti onoga tko posljednji napusti Hrvatsku da ugasi svijetlo.

Da me se krivo ne razumije, poanta svega ovoga nije istaknuti kako smo mi SDP-ovci najpametniji i najsvetiji, već mi je bila namjera po stoti puta demantirati bilo kakvu sličnost s HDZ-om. Stotinu puta smo se ogradili od bilo kakve sličnosti i još ćemo ako treba stotinu puta. Činjenice sve jasno govore, a ako se netko već valja u blatu ne mora u njega pokušavati povući i onoga drugoga i uvjeravati sve promatrače okolo njih kako su oni ustvari oboje blatni. Moja je baka znala reći da kada se utopljenik utapa upravo da mu pružiš britvu da ga s njome izvučeš on će se uhvatiti za nju. Tako se i HDZ pokušava uhvatiti, samo nisam siguran za koju britvu i hoće li u čamcu uopće više biti ikoga tko bi mu je pružio.

U šesnaest godina vladavine uspjeli su od najljepše zemlje na Mediteranu napraviti Siciliju na Balkanu. Uspjeli su nas prvo baciti na prosjački štap, a sad će nam i štap uzeti. Uspjeli su nas zavarati kako će „pokrenuti Hrvatsku“, a ustvari su je unazadili barem dvadeset godina. Upravo zato im treba dati da se „odmore“ barem slijedećih šesnaest godina, a nas hrvatske građane neka puste da krenemo ispočetka zajedno graditi ono što su oni srušili, uništili i opustošili. Već smo jednom bili u takvoj situaciji, sjećate se?

I ponavljam, po 101. put, Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija Hrvatske su dvije potpuno oprečne stranke, dvije stranke različitih svjetonazora, ciljeva i programa, dvije stranke različitog poimanja političkog vladanja i ekonomskog gospodarenja. I sada kad sve više i više uviđate što jest aferama ogoljeni HDZ, sjetite se da upravo to nije SDP, bez obzira koliko se oni trudili širiti laži i obmane.

Dragi prijatelji, sretan vam Dan neovisnosti!

Dragi prijatelji, kao što ste mogli primijetiti malo sam zacrvenio ovaj svoj blog. Mislim si ako je Predsjednik Josipović mogao zacrveniti cijelu Hrvatsku, onda bar ja mogu na kratko zacrveniti cijeli vaš monitor. ;) Što fali crvenoj boji? Boja je to ljubavi, jedna od boja naše zastave, boja krvi, boja radništva, boja socijaldemokracije,… a i osobno volim crvenu boju. ;) Istina, moram priznati, isprva je cijeli blog bio crven, ali kažu da ni jesti previše meda nije dobro, tako da samo ipak odlučio „razbiti“ crvenu boju s malo bijele. Da, i stavio sam nekakvu svoju sliku da vidite s kime imate posla (znam da je malo prevelika, ali čim shvatim kako je smanjiti nastojat ću to i učiniti). Tješim se da ljepše izgledam uživo…XD

Sad na ozbiljne teme. Ovaj puta se bavim globalnom problematikom inspiriranom lokalnim nesretnim primjerom. Dakle, radi se o ekologiji, zaštiti i očuvanju okoliša i o odlaganju smeća i krupnog otpada na tzv. divlje deponije, na mjesta na koja se ono ne bi trebalo ni pomisliti odlagati, a kamoli stvarno odlagati. Jedno takvo, ali ne i jedino, odlagalište je nastalo i u našem Gradu. Nalazi se na lokaciji šumskoga puta koji spaja cestu koja ide od Srednje škole Isidora Kršnjavoga s cestom koja ide prema jezeru Lapovac. Dakle, čisto zbog lakše orijentacije, u blizini poznatoga hvalevrijednoga obiteljskoga gospodarstva. Jedan nam je građanin na prošlim „Otvorenim vratima SDP-a“ održanima u petak, na kojima uglavnom detektiramo ovakvu i sličnu problematiku u Gradu, spomenuo da na spomenutoj lokaciji postoji jedan problematičan deponij. I kao što obično provjerimo ovakve „dojave“, tako sam se i ovaj puta provozao do toga spornoga mjesta i uvjerio se da je to mjesto i gore nego što mi je opisano. Naime, uz šumski put (ili cestu, kako god to zvali) naši su bližnji uzduž metre i metre ceste počeli odlagati krupni, srednji i sitni otpad. Može se tu naći svega i svačega, od kartonskih kutija, vreća za smeće do madraca, kišobrana i tko zna čega sve ne (vjerojatno i životinjskih lešina, iznutrica domaćih životinja i sl.). Znam da zvuči neprimamljivo, ali to je realno stanje (uvjerite se na Divlje deponije smeća)

Prije svega, pitam se kome je prvome uopće ikada palo na pamet da tamo nešto baci? Mogu si zamislit situaciju. Priča ide ovako nekako. Voze se u svome stojadinu Antiša i njegova žena Mara (svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) na putu do (službenog) našičkog odlagališta smeća. Drndaju se tako neasfaltiranom cestom vozeći se prečicom šumskim putem, slušaju Radio Našice 88,7 i pjevuše najnoviji hit „Gori gora, gori borovina“. Kad odjednom, Antiša zakoči i kaže svojoj supruzi: -„Maro, daj da mi izbacimo tog našeg madraca. – „Pa, šta ti je?! Do smetlišta se ima još za vozit!“, iznervirano mu odgovori žena ljuta što se ugrizla za jezik od naglog kočenja. –„Ma pusti sad! 'Ko će se vozit još do tamo? Bacimo ga tu pokraj ceste u travu i ni'ko ga neće ni vidjet“, reče joj Antiša. A naša Mara, zbog mira u kući, znajući da se s Antišom ne vrijedi prepirati kad nešto naumi, složi se s njime, izađe iz auta, primi madrac zajedno sa svojim „ekološki osviještenim suprugom“ i izbaci od miševa nagrizen madrac što dalje od ceste. I tako naši junaci brže bolje, dok nitko ne vidi, sjednu natrag u svoj stojadin, ili cadillac kako mu je od milja znao tepati Antiša, okrenu se na obližnjem mostiću i bezbrižno se upute istom prašnjavom cestom kojom su i došli svojoj kući. THE END. Da bar je, ali nije. I tako su i neki drugi prolazeći istim putem, ugledali madrac, koji i nije bio baš tako daleko bačen kako su Mara i Antiša mislili, i odlučili na istome mjestu izbaciti stari kišobran. Jer, pa ionako SVI tamo bacaju svoj otpad, zar ne? Shvaćate poantu…

Vjerujem da divlji deponiji nastaju nekako tako ili slično. Osobno mi je teško prodrijeti u ljudski um i vidjeti prave razloge takve neodgovornosti. Stoga, ponovno apeliram na ljudsku savjest da ne čine to, već da bacaju svoje smeće i odlažu svoj otpad na za to predviđenim mjestima. Ne kaže se uzaludno da mi nismo naslijedili zemaljsku kuglu od svojih očeva i djedova, već da smo je tek nakratko posudili od svoje djece i unučadi. Imajmo to na pameti, čuvajmo našu već previše izmučenu zemlju za one koji dolaze nakon nas. Da im uopće i išta ostane…

No, u svakom slučaju, divlji deponiji postoje i oni su oko nas. Problem ovoga na koji SDP Našice upozorava ostaje i zasigurno će biti sve veći i veći. Iskreno se nadam da će se Gradonačelnik zajedno sa svojim suradnicima ubrzo pozabaviti ovim pitanjem i u dogledno vrijeme naložiti gradskim službama zaduženima za to da počnu raščišćavati ovo i sva druga slična mjesta na području Grada. Očigledno da tabla zabrane koja tamo stoji nije dovoljna, a pitanje je i u kojoj je fazi širenja deponija uopće i stavljena. U krajnjem slučaju, ako ne postoji niti jedna služba čiji je posao brinuti za čistoću našega Grada, možda Gradonačelnik može stati na čelo, povesti svoja dva dogradonačelnika i animirati 19 gradskih vijećnika te dok nije prekasno zajedno krenuti u raščišćavanje ovoga deponija. Vjerujem da bi se takvoj inicijativi pridružili i mnogi građani. Ja zasigurno bih…

"Još jedan blog(er) u nizu", reći će netko i vjerojatno biti u pravu. Da stvar bude gora, "još jedan tamo nekakav lokalni kvazi političar koji misli da može promijeniti svijet". A uz to još i teolog (protestantski, da stvar bude bolja), napola Slovak, napola Hrvat i član Socijaldemokratske partije Hrvatske (!?). Nevjerojatan splet, zar ne? ;) No, to sam ja i od toga ne mogu, ne želim i neću pobjeći, već kao takav želim doprinijeti zajednici u kojoj živim (lokalnoj, nacionalnoj, globalnoj), pozitivno mijenjati svoj grad (Našice), svoju županiju (Osječko-baranjsku) i svoju zemlju (Hrvatsku). Drugim riječima, misliti i planirati globalno, a djelovati lokalno. :)

Razlog za pisanje ovoga bloga je u stvari toliko složen da ga ni sam ne znam objasniti. Jedino što znam jest da često u glavi nosim misli koje želim podijeliti s drugima, a umjesto da maltretiram druge ljude, bolje da maltretiram papir - elektronski, u ovom slučaju. Dakle, višestrano gledajući, želim s drugima podijeliti svoje misli, želim da drugi podijele svoje misli sa mnom, želim komunicirati s političkim (ne)istomišljenicima i potencijalnim biračima, želim pokazati da svi političari ipak nisu isti, da za "ideale ne umiru budale", već da ćemo "mrijeti kad u ideale počnemo sumnjati"... Nisam komunist, niti fašist, niti crven, niti crn, niti zelen, niti žut..., već sam čovjek prije svega, čovjek s određenim idejama i idealima u koje želi uvjeriti druge ili za koje želi da razuvjeren bude.

Dakle, ukratko rečeno, ovdje ću pisati i o lokalnoj, i o regionalnoj, i o nacionalnoj i o svjetskoj politici. Pisat ću o zbivanjima i aktualnostima u društvu, o problemima koji tište nas male ljude, možda i lamentirati i plakati nad sudbinom hrvatskog čovjeka, ali uvijek pokušati zagovarati pozitivne promjene, pozivati na moral i poštenje, bratstvo i jednakopravnost, pravednost i slogu... a sve to u službi zajednici, jer smatram da je politika poziv i samim time i služenje, a ne vladanje. Služiti je puno teže, nego vladati, ali je moguće... čvrsto vjerujem u to! Možda svime ovime neću promijeniti svemir, ali zasigurno ću promijeniti barem jedan kutak svemira - samoga sebe!

Ambiciozno zvuči sve to, zar ne? Hmm, kad bolje pogledam i meni se čini. :) No, krenimo pa ćemo vidjeti kuda će nas dovesti. Ne kažu Kinezi uzalud da "svako putovanje počinje prvim korakom", a stari Kinezi su obično u pravu, zar ne? ;)